Rođen je 31. siječnja 1986. i najmlađi je dobitnik prestižne nagrade „Uzor-trofej Matija Ljubek“ koju godinama tradicionalno dodjeljuje dnevni list Glas Slavonije prilikom svakog izbora Sportaša godine. Tomislav Marković takvo je priznanje definitivno zaslužio, bez obzira što mu sportska karijera nije potrajala onoliko, koliko je i sam priželjkivao. No, pamtimo ga kao vrsnog gimnastičara koji je naprasno morao okončati karijeru uslijed srčanih problema zbog kojih je završio na operacijskom stolu, kada su mu ljudi oko njega doslovno – spašavali život. Tomijeva priča je zanimljiva već od dječačkih dana, pa sve do aktualne svakodnevice, tako da smo je kroz razgovor prošli u etapama, onako kronološki, kako se i odvijala.

Počeo sam trenirati s nepunih 6 godina. Brat se rekreativno bavio gimnastikom i meni je predložio da i ja probam. On je potom prestao, a ja započeo i ostao. Pamtim Kup Slavonije i Baranje kada sam prvi puta nastupio, a u mađarskom Kishumhalasu sam sa 8 godina osvojio prvu međunarodnu medalju i to je odmah bilo zlato u višeboju. U tim mlađim kategorijama sam stvarno bio neprikosnoven. Bio sam dobar i na karikama, ali sam u odnosu na ostale bio previsok za tu spravu, pa se brzo ispostavilo da mi parter najviše odgovara. Franjo Floršić mi je bio prvi trener, do moje 15. godine kada me je preuzeo Vladimir Mađarević.

Nakratko je bio i u NK Osijek

Gimnastika je bazični sport, vrlo naporan i traži jako puno odricanja s obzirom na iscrpljujuće treninge i činjenicu da sve mora biti praktički savršeno u smislu same izvedbe. Je li ikada pomislio odustati?

O da! Bilo je kriza, jednom se dogodilo da sam otišao u nogomet, u NK Osijek s nekih 12-13 godina. Zdenko Glumac je bio trener u tim mlađim kategorijama, trenirali smo na temperaturi „debelo“ ispod nule, izdržao sam nekako tih tjedan dana i odlučio se vratiti u svoju toplu dvoranu. A i nogometni treninzi su puno kraći od gimnastičkih. I kada je supruga ostala trudna imao sam fazu da godinu dana nisam ni ušao u dvoranu, radio sam neko vrijeme u skladištu, no bilo je to po cijele dane i javio sam se Duci (Mađareviću) da se vratim treninzima. On mi je zapravo kao drugi otac, toliko mi je puno pomogao, u mnogim situacijama.

Višestruki je prvak Hrvatske na parteru, nekadašnji hrvatski reprezentativac, tako mu je i soba puna odličja.

Nisam zbrajao, ali imam oko 180 medalja, uz još neke trofeje i pokale. Najbolji rezultat mi je 7. mjesto u finalu Europskog prvenstva u Montpellieru 2015. Medalja mi je bila san, no nije mi se posrećilo. Tri desetinke je bila u tom finalu razlika između zlata i mene na sedmoj poziciji. Imao sam neke pogreške u jednoj dijagonali i to me je koštalo boljeg plasmana. Teško sam se nosio s prevelikim pritiskom na najvećim natjecanjima, ma ni psiholog mi nije pomogao! A kada bih dolazio na svjetske kupove koji su trajali dva-tri dana, tada sam osvajao odličja i to ona najsjajnija bez problema. Dvije godine zaredom sam bio ukupni pobjednik SK-a na parteru, ipak to nešto znači.

Bila je to doslovno borba za život

I kada se očekivalo da bi mogao rezultatski eksplodirati, u najboljim godinama za jednoga vježbača, dogodilo mu se to da je srce reagiralo na način, kao nikada prije. Bilo je to baš dramatično s obzirom na okolnosti koje su ga zatekle pri srčanom udaru u dvorani, u kojoj je trenirao…

Krenulo je sve s bolovima u nozi u zimi 2016. I danas imam određenih problema s tim kada bih udario jače nogom o pod. I onda se dogodio taj dramatični trenutak sa srcem. Prethodno sam nekoliko dana osjećao određenu slabost, ali nisam tomu pridavao neki značaj. Bio je, dakle, 29. ožujka 2017., radio sam zgibove na treningu i odjednom mi se mrak pojavio pred očima. Sreća pa su treneri Vladimir Mađarević i Boris Čulin bili u dvorani, nakon što su se dan ranije vratili s puta. Uporno su me reanimirali, da bi ubrzo došla i Hitna pomoć i sve je sretno završilo. Ti su mi ljudi doslovno spasili život! Uslijedila je operacija, ugradili su mi prvo ICD defibrilator, ali sam i dalje imao aritmije, da bih 2022. odlučio potražiti novo mišljenje. Došao sam do dr. Anića u Splitu, morao sam naprosto reagirati jer se nisam osjećao dobro. On je vrlo pomno proučio svu moju dokumentaciju i rekao da mi treba CRT uređaj s kojim ću puno bolje funkcionirati. Od tada se osjećam opet pun energije, baš dobro!

Dobro se snašao kao tajnik

To nas posebno veseli, vidjeti ga praktički uvijek raspoloženog i nasmijanog. Očito se pronašao i u nekim drugim stvarima, nakon svega što je proživio u svom sportskom opusu.

Jako teško mi je bilo prihvatiti činjenicu da se više neću natjecati, a imao sam 31 godinu i sigurno sam mogao još dosta toga pružiti, posebno jer sam bio i zreliji u svemu, pa bi mi i pritisak bio manji. Sada sam tajnik u GK Osijek Žito. Jedno vrijeme sam bio trener, imao sam dosta dobru selekciju dječaka, lijepo je to razdoblje, ali sam bio preumoran nakon tih treninga. I onda sam se morao maknuti iz toga. Potom se otvorila prilika za ovaj, administrativni i operativni dio posla i mislim da se jako dobro snalazim, čak sam i korisniji nego u dvorani, zaključio je Marković.