Najbolji je sportaš grada Osijeka i Osječko-baranjske županije. Hrvatski reprezentativac i olimpijac, puno je toga u karijeri već uspio napraviti, a nekako smo sigurni da ono najbolje od njega – zapravo tek dolazi. Aurel Benović ima 25 godina, istaknuti je gimnastičar Osijek Žita koji plijeni pozornost svojim rezultatima, iako je izvan sporta prilično samozatajan, a nema ga baš nešto ni u medijima, osim neposredno uoči ili nakon velikih natjecanja. Ne gura se pred mikrofone i kamere, naprotiv, puno više voli ostati podalje od svega toga i prepustiti se svom „filmu“ i onome što ga opušta između napornih treninga.

„Ne mogu biti preskroman i reći da mi priznanja ne gode, naravno da sam sretan i ponosan, stvarno kod nas ima puno odličnih sportaša. Cilj mi je pokušati održavati taj kontinuitet da ostanem na razini onih najboljih, koji su na tronu. Bit će teško i zahtjevno, ali se svakako vrijedi potruditi. Nije lako zaraditi neke veće novce u gimnastici, ali ako si u velikim finalima ipak možeš i po tom pitanju biti zadovoljan i osigurati si neku pristojnu budućnost. Sve to govorim, dakako pod uvjetom da si cijelo vrijeme na visokoj profesionalnoj razini i da znaš prevladati i one teške trenutke kojih uvijek ima“, krenuo je Aurel u poduži razgovor kojega smo vodili u Sokol Centru.

Čulina i Mađarevića doživljava poput roditelja

A nije kao klinac bio uvjeren da će se baš toliko „zaraziti“ gimnastikom i ostati u njoj. Privlačni su mu bili i neki drugi sportovi, no prvotni izbor bio je na kraju i jedini.

„Volim tenis, također i borilačke sportove i neki od njih bi sigurno prevagnuo da sam kao malo dijete mogao samostalno odlučiti gdje ću na trening. Što se tiče gimnastike, dugi niz godina sam radio s Borisom Čulinom, a onda negdje na kraju osnovne škole prešao kod Vladimira Mađarevića. Ono što su njih dvojica napravila za mene i izvan sporta nešto je posebno i mogu reći da ih doživljavam poput roditelja, puno više od trenera. Bitnu ulogu u svemu ima i moja zaručnica Yoana, već smo dogovorili i datum vjenčanja, bit će to krajem svibnja iduće godine. Upoznali smo se u Cottbusu na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre, sada smo godinu i devet mjeseci zajedno. Ona je, inače, pravnica, ali i dalje ima veliki gimnastički entuzijazam i trenira, rekao bih, još bolje od mene. Višebojka je i nastupa za svoju domovinu Bugarsku, a drago mi je da obožava Osijek. Svidjelo joj se ovdje već prilikom prvog dolaska“.

Mersin mu je sretan grad zbog dvije osvojene medalje

Svoje prvo zlato na Svjetskom kupu Benović je  osvojio u Mersinu 2019., a zanimljivo je da je u tom turskom gradu izborio i srebro na parteru na Europskom prvenstvu 2020. U šali smo spomenuli kako bi bilo idealno tamo u bliskoj budućnosti organizirati i Olimpijadu… Inače, kada bi sam sebe ocijenio od 1-10 za sve ono što je do sada napravio, koja bi to bila ocjena?

„Rekao bih da mogu biti iznimno zadovoljan. Najveći san mi je, kao i svakom sportašu, bio odlazak na Olimpijske igre, a onda i plasman u finale. S obzirom da sam probio led i ušao u krug najboljih, sada mi je cilj 2028. u Los Angelesu krenuti po medalju. Iskreno se nadam da će me zaobići ozljede, da ću biti u dobroj formi i da ću opet moći konkurirati za visoke domete. No, prije svega moram izboriti odlazak na Olimpijadu, a gimnastički sustav bodovanja je iznimno složen. To će mi biti pravi izazov. A što se moje subjektivne ocjene tiče, bila bi to jedna „skromna desetka“.

Pariz je prošle godine definitivno obilježio njegovu karijeru. No, kada smo se prisjetili kakav je trnovit i mukotrpan put imao do plasmana na Olimpijadu, samo bismo obojica kimnuli glavom…

„Božja me je ruka odozgo pomazila. Pokojna majka mi je poslala neku čudesnu energiju, dala mi snagu da izborim odlazak u Pariz. Moram spomenuti i sreću, pored svega drugoga, ako nje nema jako je teško ostvariti neke takve ciljeve. Sve se mora poklopiti, baš kao meni u Dohi. Bjelorus koji mi je tada bio najveći konkurent nije ušao u finale i meni se sve otvorilo. Nisam to mogao propustiti. Obećao sam mami da ću se maksimalno potruditi kako bih dosegnuo najveće sportsko natjecanje na svijetu. Ona je znala da je to oduvijek bio moj san i cilj, tomu se i ona jako nadala. Vodila me na treninge, pješke i po kiši i snijegu ili grmljavini od moje četvrte godine, uvijek bi me bodrila i govorila da se nastavim truditi i maksimalno iskoristim taj svoj talent. Ponosan sam što sam ispunio to svoje obećanje“.

Razmišljao u jednom trenutku i o prekidu karijere

Svi koji smo gledali to sjajno pariško finale na preskoku bili smo oduševljeni Aurelovim nastupima, a nismo se suzdržali niti od zaključka, koliko god bio subjektivan, da je zaslužio – medalju. Ona mu je izmaknula doslovno za „dlaku“.

„U svojoj sporednoj disciplini zaista nisam mislio da mogu do finala jer sam praktički cijeloga života trenirao na parteru i na njemu nastupao. Presretan sam zbog tog osvojenog petog mjesta, a da sam dobio samo pola desetinke veću ocjenu, osvojio bih broncu i završio na postolju. Naravno da mi je i to prolazilo kroz glavu. Još uvijek mi je žao, ne mogu baš biti uvjeren da su me zakinuli suci, gimnastika je subjektivan sport u tom smislu ocjenjivanja. Odlučuje sedam ljudi koji tamo sjede, neki drugi vježbači imaju puno više nastupa na velikim natjecanjima, suci ih naprosto bolje poznaju nego mene, veći im je rejting. Generalno gledajući, ostvario sam odličan rezultat, veliki je to uspjeh u najjačoj svjetskoj konkurenciji. A s obzirom na sve što sam prije toga prolazio i sportski i privatno, da sam bio i ozlijeđen te uz puno muke izborio odlazak na OI, moram biti apsolutno zadovoljan. Čak nisam bio siguran da li bi nastavio trenirati da tada rasplet nije bio takav. Da, da… i o tomu sam čak znao razmišljati“.

Prekretnica je bila majčina smrt

Neki je „okidač“ u svemu naprosto morao postojati, obično je to tako kod svih vrhunskih sportaša. Kod Benovića nema nikakve dvojbe po tom pitanju:

„Prekretnica mi je bila smrt drugog roditelja, trenutak kada sam ostao bez majke. Kada sam bio na sahrani prošlo mi je kroz glavu kako na velikim natjecanjima osjećam tremu i stres, pod velikim sam pritiskom i strah me od nastupa, a prolazim kroz teško životno razdoblje. I tada sam na neki način sam sebi rekao: ako možeš kontrolirati emocije u takvoj situaciji, kako onda ne možeš to napraviti i kada dođe taj trenutak pozitivnog adrenalina. Možda je glupo uspoređivati, ali je bilo tako. Moram pohvaliti i Renatu, psihologinju pri Hrvatskom gimnastičkom savezu, koja mi je stvarno pomogla, a sa mnom je zaista teško surađivati. Puno sam s njom pričao, dosta često i sada kontaktiramo, zahvalan sam joj na svim savjetima i podršci. Nastavljamo suradnju i dalje, to je postao i jedan prijateljski odnos“.

I na kraju, moramo se osvrnuti na ono što dolazi u bliskoj budućnosti. Izazova će opet biti sasvim dovoljno.

„Već od veljače kreće serija svjetskih kupova koji su kvalifikacijski turniri za Svjetsko prvenstvo u Rotterdamu. Prije toga je Europsko prvenstvo u Zagrebu, to će mi svakako biti poseban izazov zbog domaće publike i navijača. Držim i dalje neki balans između partera i preskoka, treniram i jedno i drugo. Rekao bih da je parter ipak zahtjevniji, moram odraditi sedam dijagonala, tako da su kondicija i fizička priprema pri tome presudni, dok je to kod preskoka mirna glava. Bitno da si koordiniran i eksplozivan. Na dobrom sam putu da do kraja saniram ozljedu stopala koja me je mučila mjesecima, sada sam na nekih 60-70 posto i idem odlučno naprijed“.