Ovaj uspješni Osječanin, rođen 1978. godine, državni je prvak i rekorder među paraatletičarima u bacanju koplja, vrlo zapažene uspjehe ostvaruje i na međunarodnoj sceni, o čemu svjedoče i medalje s Grand Prix natjecanja i osvojeno 6. mjesto na Svjetskom prvenstvu. Početkom ove godine primio je i nagradu Sokol tijekom proglašenja najboljih sportaša grada Osijeka i Osječko-baranjske županije. A nema baš puno onih koji znaju da je Marin u sport zapravo ušao kao – nogometaš. Trenirao je u donjogradskoj Olimpiji, igrao centarfora u mlađim kategorijama dok su s njim među Ljubičastima trenirali njegov krizmeni kum Ivo Smoje, Jurica Vranješ, Marin Skender…

Ah, davno je to bilo iz ove sadašnje perspektive, ali se uvijek toga rado sjetim. Ostao sam sa svima njima jako dobar i mogu reći da su mi uvijek bili podrška. Trener nam je tada bio Stipe Bubalo, a moj nemirni duh me je, ipak, odveo u svijet moto-sporta, uvodno je rekao Županović.

Počeo kao nogometaš, da bi potom postao prvak u motociklizmu

Bila je 1998. kada se počeo natjecati na Prvenstvu Hrvatske u kategoriji klasičnih motocikala, a već dvije godine kasnije postao je državni prvak u kategoriji 750 plus. Planovi su mu bili vrlo ambiciozni, namjeravao je preći u Superbike, kupio je stoga i Kawasaki RR 750 koji je prethodno bio u vlasništvu viceprvaka Emila Mokrovčaka i sve je upućivalo na plodonosnu karijeru. Međutim, u proljeće 2001. doživio je tešku nesreću na treningu na riječkom Grobniku.

Već tada sam bio stipendist uslijed odličnih rezultata, imao sam i svoje sponzore, zaista mogu reći da su očekivanja bila velika. I eto, dogodila mi se s 23 godine ta nesreća i dakako puno toga promijenila u mome životu, ali što je bilo najvažnije – nije me psihički pokolebala. Naravno da sam se morao naviknuti na život u invalidskim kolicima, velika je to promjena u odnosu na sve godine prije toga, ali sam jednostavno takvog karaktera i mentaliteta da za mene baš nikada nema predaje. Znao sam da je motociklizam opasan sport, rekao bih da sam podsvjesno bio spreman na sve. Stoga ne mogu reći da sam ostao duboko potresen i šokiran, ali nisam mogao u početku pobjeći od nekog osjećaja poljuljanosti, ajmo to tako reći jer nisam znao kako ću se svemu prilagoditi.

Slučajno se pojavio na Prvenstvu Balkana i osvojio zlato kao paraatletičar!

Nakon oporavka i spoznaje da je jedno životno poglavlje silom prilika iza njega, počeo je proaktivno razmišljati o onome što slijedi i kako se što bolje snaći u novonastalim okolnostima. Prvenstveno je to bilo vezano uz samu životnu egzistenciju jer Marin je još kao mladić bio vrlo samostalan i tako je svemu pristupao.

Odlučio sam krenuti u poduzetničke vode, uglavnom je to tada bilo ugostiteljstvo. Ispunjavalo me to da sam aktivan i da imam posao u kojem se dobro snalazim, da bih 2018. onako, što bi se reklo u prolazu, dobio poziv da nastup na Balkanskom prvenstvu u paraatletici koje je održano u Zenici. Otišao sam tamo iz znatiželje, ipak sam u duši sportaš, htio sam isprobati što zapravo mogu u bacanju koplja i kući sam se vratio sa zlatnom medaljom! Eto, tako je na najljepši način počela ova moja atletska priča. Uslijedilo je licenciranje, zatim i kategorizacija, a na meni je bilo da se dokazujem iz treninga u trening, iz natjecanja u natjecanje.

Ove godine 7 nastupa i sedam osvojenih medalja

Znamo koliko je zahtjevna disciplina u pitanju, posebno kada je riječ o jednom paraatletičaru, no Marin je naprosto takav, uporan i ustrajan u onome što si je zacrtao, a to su novi uspjesi, pobjede i rekordi.

Moram biti zadovoljan onim što sam dosad ostvario. Ove sam godine, recimo, imao sedam nastupa i na svima sam osvojio odličje. Od toga imam srebro i broncu s Grand Prix mitinga, a tamo dolaze bacači iz svjetske elite. Najbolji mi je rezultat 24,22 metra, što je ujedno i državni rekord. Bio sam na Svjetskom prvenstvu među šest najboljih, imao sam i ove godine uvjete za nastup na SP u Indiji i nije mi baš jasno zašto sam izostavljen iz naše nacionalne vrste… Isto vrijedi i za lanjske Paraolimpijske igre u Parizu za koje sam ispunio normu. Svjestan sam, doduše, da zasad nemam rezultat za medalju na najvećim natjecanjima, ali bih se svakako želio i na takvoj sceni okušati s najboljima, to bi za mene bio veliki izazov. Trenutno sam 14. na svjetskoj rang ljestvici u kategoriji F54, a neki slabije rangirani paraatletičari su dobili prednost i priliku predstavljati Hrvatsku. No, potrudit ću se svojim rezultatima i dobrom formom natjerati izbornika da me više ne zaobilazi u takvim prigodama.

Veliki prijatelj s kopljašima iz svjetskog i europskog vrha

Županovića respektiraju i njegovi konkurenti, a zanimljivo je istaknuti i njegovo prijateljstvo s osvajačima najvrijednijih odličja među kojima ga neki učestalo zovu kod sebe, kako bi zajedno trenirali i družili se.

To su olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, ljudi iz samoga vrha u našem sportu. Baš smo postali dobri i od njih mogu dosta toga naučiti jer su duže od mene u bacanju koplja. Svojim rezultatima i pristupom motiviraju me da budem još uporniji i uspješniji. I među našim sugrađanima imam veliku podršku, spomenuo bih posebno Davida Šaina i Luku Pratljačića čija me upornost, odgovornost i samodisciplina u radu naprosto fasciniraju. Svaka im čast! Što se mene tiče, sportaš sam 1. kategorije, višestruki prvak Hrvatske, državni rekorder, pri tome i stipendist kluba, grada i države, nagrađivan na više razina. Najveća potpora mi je supruga Snježana, uvijek je uz mene i hvala joj na tomu. Kao i svima koji me prate, cijene ono što radim i redovito čestitaju na ostvarenim uspjesima.