Nogometom se počela baviti sa svega 5 godina u svojoj rodnoj Ilači. Tata joj je bio predsjednik tamošnjeg kluba i nekako je bilo prirodno i logično da se, s obzirom da je s njim često posjećivala utakmice, i ona okuša na terenu. S 12 godina stigao je i poziv najtrofejnijeg hrvatskog ženskog nogometnog kluba. Od njenog dolaska 8. rujna 2010. godine prošlo je 15 godina, a ona se prometnula u najvažniju igračicu ŽNK Osijek, kapetanicu i pravog lidera. Lorena Balić punih je 15 godina vjerna bijelo-plavim bojama i, iako je rođena Ilačanka, Osijek je postao njen dom.

„Nogometom sam počela igrati u Ilači s dječacima te ovom prilikom želim zahvaliti svim ljudima u klubu i svim tim dečkima što su mi uvijek bili podrška i što su uvijek bili zaštitnički nastrojeni prema meni. Igralište je bilo moje prirodno okruženje. S 12 godina je zatim stigao poziv velikana, ženskog nogometnog giganta u Hrvatskoj i to je bilo ogromno priznanje. Odlazak od kuće u toj dobi nije jednostavan. Trebalo je puno hrabrosti i još više ljubavi prema nogometu da to prihvatim. No, baš su ti moji rani dani u Osijeku izgradili ono najvažnije - moj karakter, radne navike i odgovornost. Počeci su bili puni izazova, ali i prekrasni jer sam svaki dan radila ono što volim, a istovremeno odrastala uz nogomet“, započinje Lorena o svojim prvim nogometnim koracima.

Za seniorsku je ekipu debitirala 2014. godine protiv Agrama, 20-ak dana nakon navršene 16. godine. Godinama je, zatim, paralelno nastupala za seniorke i za određene mlađe uzraste. Koliko je bilo zahtjevno prvenstveno se prilagoditi intenzitetu seniorskog nogometa sa 16 godina, a onda i paralelno nastupati u više natjecanja, pitamo ju.

„U tom trenutku kada sam imala 16 godina meni je samo bilo u glavi da se svojim igrama u kadetima nametnem treneru prve ekipe. Nikada nisam razmišljala i o kakvim naporima i nikada mi nije bio problem staviti se svim trenerima na dispoziciju. Uglavnom sam subotom igrala za kadetkinje, a nedjeljom za seniorke. Ponavljam, meni je ovaj klub od početka bio centar svega. Što se tiče utakmica koje su me obilježile, to je svaka u kojoj sam osjetila da sam napravila mali iskorak. Nekad je to bio pogodak, nekada dobra partija, a nekada samo jedna dobra odluka u pravom trenutku. Sve se to s godinama pretvorilo u iskustvo“, objašnjava.

S vremenskim odmakom od 15 godina prometnula se u najvažniju igračicu ŽNK Osijek i ponosno nosi kapetansku traku. Čak sedam sezona zaredom, od 2017. do 2024. godine, bila je najbolji strijelac lige, a prošla je i kroz sve reprezentativne kategorije.

„Stvarno sam prošla sve faze odrastanja od najmlađe u klubu do vođe ekipe. Ligaški trofeji, golovi, reprezentativne selekcije, europska scena - sve mi je to donijelo prekrasna iskustva, ali najviše me veseli što sam uvijek ostala vjerna klubu u kojem sam odrasla. Što još želim ostvariti? Uvijek postoji nova granica. Želim kao trenerica da jedna od ovih mlađih generacija u školi nogometa, koju smatram najtalentiranijom, ostavi dubok trag. Želim da klub nastavi rasti, da se kao ekipa sve kategorije razvijaju, da igračice budu ponosne na Osijek, a ja na njih“, dodaje Lorena.

Najveće životno priznanje joj je nagrada „Lokalni heroj“

Njen ŽNK Osijek doživio je velike promjene u proteklih godinu dana i ekipa je sada bazirana na nekim novim, mlađim imenima koje uspješno vodi trener Robert Špehar. Osim što je legenda osječkog nogometa, Balić često ističe kako Špehar ima jako dobar psihološki pristup i kako je velik motivator. Nakon takvih klupskih promjena je, ipak, potrebno određeno vrijeme prilagodbe, ali Osječanke imaju vrlo dobru atmosferu u svlačionici i polako postaju prave profesionalke.

„Klub je prošao kroz  velike promjene, nova imena, nova energija, nova vizija. Takve promjene uvijek traže vrijeme. Trener je donio smirenost, psihološku stabilnost i vrlo jasan pristup nogometu. Često ističem koliko je njegov utjecaj važan, jer zna prenijeti mir kada treba, motivaciju kada je najteže i vjeru u nas kao ekipu. Kada je riječ o uvjetima, ne znam koliko ću put u svoje osobno ime, i u ime svih u klubu, zahvaliti Gradu što je prepoznao naš dugogodišnji uspjeh. Isto tako, hvala Klubu koji nam iz dana u dan pruža sve što je igračici potrebno da se osjeća kao profesionalka. Ovakve uvjete kao što mi imamo nema niti jedan ženski nogometni klub u Hrvatskoj, a usuđujem se reći i šire. Ekipa je pomlađena, a veseli me i priključak djevojaka iz naše škole nogometa pred kojima je svijetla budućnost“, opisuje.

Paralelno uz igračku karijeru, 27-godišnja Lorena gradi i onu trenersku. Ima položenu UEFA B licencu i u Osijeku vodi generaciju početnica. Za svoj angažman u radu s djecom je 2023. godine kao trenerica volonterka na projektu „Princeze u kopačkama“ osvojila #BeCROactive nagradu koju Ministarstvo turizma i sporta dodjeljuje u sklopu Europskog tjedna sporta. Lorena je nagradu osvojila u kategoriji „Lokalni heroj“.

„Rad s djecom velika mi je strast i daje mi potpuno novu perspektivu. Uči me strpljenju, komunikaciji, empatiji. Svaki trening, svaki njihov napredak i osmijeh podsjeti me zašto volim nogomet. Vjerujem da kroz trenerski posao mogu vratiti nogometu dio onoga što mi je dao, a dugoročno se vidim upravo u tom pozivu.  Što se tiče nagrade „Lokalni heroj“, reći ću da mi je to najveće životno priznanje. U klubu imam generaciju početnica koja igra paralelno dvije lige u konkurenciji s dječacima u svom godištu, a isto tako sam u dogovoru s Klubom odlučila da igraju i Ligu istok pionirke gdje je naša ekipa praktički 2-3 godine mlađa od protivničkih, jer u njihovoj dobi želim da imaju što više utakmica u nogama. Možemo se pohvaliti da smo u obje lige vodeći na tablici, a to sve govori o talentiranoj generaciji i njihovoj posvećenosti prema klubu i radu. Jedini savjet koji mogu imati od mene je da me prate kroz snove“, kaže.

„Moj tata je moj prvi i zauvijek najvažniji trener“

Vjerujemo da je Lorena uzor mnogim tim mlađim igračicama, ali i da ona također ima vlastite uzore. To su, priznaje, oduvijek bili njeni roditelji koji su ju oblikovali kao osobu i gurali naprijed onda kada je bilo najteže.

„Posebno moj tata. On je taj koji me prvi poveo na teren, koji je vjerovao u mene i onda kada ja sama nisam. On je bio moj prvi trener, moj najveći kritičara kada je trebalo, ali i najveća podrška na svakom koraku. Naučio me što znači raditi pošteno, boriti se, održati riječ i ostati ponizna bez obzira na uspjehe. Mama je bila tiha snaga u pozadini. Ona koja drži sve da se ne raspadne, brine, sluša, podnosi i daje prostor da sanjam. Ali tata… tata me naučio voljeti nogomet. I zbog njega sam sve ovo što danas jesam. Moji roditelji su moji uzori, a moj tata je moj prvi i zauvijek najvažniji trener. Pored roditelja, ima osoba i koja se ne voli spominjati javno, a bila je moja bezuvjetna podrška godinama unazad, vodila sa mnom višesatne razgovore, stalno me gurala na pravi put kada skrenem s njega. Općenito sam tvrdoglava osoba i imam težak karakter i vjerujem da sam toj osobi pokidala more živaca, ali uvijek ističem da je duboko ostavila svoj trag u cijelu ovu priču o kojoj sada pričamo. Zato isto ovim putem – hvala ljudino“, ističe.

Rođena je u Vinkovcima, djetinjstvo je provela u Ilači, ali ponosno ističe i prati sve osječke sportske kolektive. Možete ju, jasno, vidjeti na nogometnim i malonogometnim utakmicama, ali rado ode pogledati i rukomet ili odbojku. Nakon 15 godina u gradu na Dravi, može se reći da bijelo-plava krv teče njenim venama.

„Ilačanka sam, ali sam provela više od pola svog života u Osijeku. Volim pogledati i pružiti podršku svakom osječkom sportskom kolektivu u gradu, svaki puta kada mi to vrijeme dopusti. Znam koliko se svi sportaši odriču za sport i u meni će uvijek imati navijača. Već sam jednom dala odgovor za Osijek – tvoja i gotovo“, samouvjereno će Lorena.

Što bi poručila djeci koja tek razmišljaju krenuti s treniranjem, pitamo ju za kraj…

„Samo da krenu hrabro. Ne moraju biti najbolji, važno je da su uporni. Nogomet im može donijeti nova velika prijateljstva, samopouzdanje i osjećaj uspjeha koji će nositi cijeli život. Naravno, i važne životne vrijednosti“, zaključuje.

FOTO: ŽNK Osijek