Muški odbojkaški klub Mursa Osijek ostvario je uspjeh kakav je donedavno bio teško zamisliv u ovome sportu, na razini Hrvatske. Narančasti su osvojili dvostruku krunu i pritom prvi puta u povijesti postali državni prvaci. Među onima koji su posebno emotivno doživjeli takav rasplet situacije u završnici sezone bio je dugogodišnji osječki odbojkaški trener Zvonimir Bogdanović koji u klubu vrlo uspješno radi s mlađim kategorijama. Trenutak kada je njegov sin Davor podigao pobjednički trofej u dvorani Jug bio je za njegova oca jedinstven i nezaboravan…

"Vratio sam si u glavi onaj film kada je Davor bio još mali i kada je tek počinjao trenirati odbojku. Zajedno smo jako puno toga prošli, dobrih i onih manje dobrih stvari tako da je ova titula za mene nešto najljepše što sam u sportu mogao doživjeti. Mi smo, kao klub, stvarno zdrava sredina. Ljudi su to očito prepoznali i bio sam oduševljen pogledom na punu tribinu u finalu protiv Mladosti. Tada sami sebi možemo reći – to je to. Vidi se da dobro radimo i da imamo odličnu atmosferu. Igrači su izgarali na terenu, a nema tu nekih velikih novaca kao u nekim drugim sportovima. Posebna priča kod su navijači, ona skupina entuzijasta koji su stalno uz Mursu i bez kojih ovog podviga sigurno ne bi bilo", ističe Bogdanović senior.

I Uprava će morati dobiti pojačanja

U Mursi su ostvarili svoje snove, no sada će biti teško zadržati kadar koji je došao do ovoga pothvata, uključujući i trofejnog trenera.

"Morat ćemo sjesti svi zajedno i dobro razmisliti o sljedećim potezima. Svakako ćemo popričati i s odgovornima u Gradu jer ako želimo zadržati ovu razinu, trebat ćemo svi skupa dodatno pojačati angažman. Mnogi od nas koji smo u klubu davali smo i dajemo svoje novce da bismo na pravi način izgurali sezonu, ali je nemoguće tako nastaviti. Cilj nam je, dakle, pojačati Upravu, vjerujem da ćemo ići u tom pravcu. I Grad je prepoznao da smo dobra sredina i da smo već godinama u samome vrhu hrvatske muške odbojke. Imamo zapažene rezultate i u mlađim kategorijama, nadam se da će sve to skupa vrednovati i potencijalni sponzori koji bi nam svakako dobro došli. A i dodao bih kako mi stvarno ne tražimo puno…".

Sve veći oslonac, nije teško pretpostaviti, ponovno će se morati potražiti u vlastitom kadru, pa je itekako važan rad s mladima.

"Vraćam se na 2011. kada smo osvojili Kup Hrvatske. Tada je 90 posto momčadi bilo iz domaćeg kadra, koji su prošli naše mlađe kategorije. Dugo već radim po školama i jako je teško odabrati kvalitetnu djecu za odbojku. Neki se prebrzo i prelako odluče za nogomet koji je oduvijek bio najpopularniji, a možda bi baš u odbojci bili jako dobri s obzirom na određene predispozicije. Mala je kod nas baza i ne možemo „izbaciti“ toliko pravih igrača, koliko bi nam bilo potrebno".

Veliki broj medalja na državnim prvenstvima

Stariji Bogdanović upravo je poznat i priznat po tomu što godinama s mladim momčadima koje vodi osvaja odličja na završnicama prvenstava Hrvatske…

"Svake godine od četiri državna natjecanja, donesemo dvije, tri medalje u Osijek. To je već neki kontinuitet, ali koliko od tih dječaka dođe do prve momčadi, to je već upitno. Znala nam je Mladost više puta uzeti po dva najbolja igrača od 15-16 godina i onda opet moramo krenuti ispočetka. No, sada ljudi drugačije gledaju na Mursu diljem Hrvatske, tako da se nadam da će dosta perspektivne djece željeti doći kod nas i razvijati se. Znam da je mnogima od njih Osijek malo daleko, ali opet vjerujemo da im možemo biti jako dobra sredina za njihovo napredovanje".

Što se Bokija tiče, on je već više od 50 godina aktivno u odbojkaškom sportu i može se reći da je puno toga napravio.

"Krenuo sam s odbojkom 1973. u Osnovnoj školi Moša Pijade, to je bila najjača škola što se tiče odbojke, kod profesora Božića koji je „iznjedrio“ puno kvalitetnih odbojkaša. Četiri godini kasnije naša je generacija bila druga u Hrvatskoj, a već od 1983. sam krenuo raditi kao trener. Bio sam u Metalac OLT-u, malom radničkom klubu koji je nekima dobro došao prvenstveno za malo ozbiljniju rekreaciju. No, meni je uvijek bila želja da imam s kime igrati, a paralelno sam počeo raditi i po školama. Malo-pomalo oformio sam Metalac II, a 1989. smo se prvi puta pojavili na državnom natjecanju u Rijeci. U ono vrijeme pioniri su mi bili drugi u Hrvatskoj, a mlađi kadeti treći. To su bile moja prva trenerska odličja, a premijerno zlato osvojio sam 2002. kada je nasljednik Metalca, MOK Osijek sudjelovao na završnici. Kadeti su nam tri godine zaredom bili državni prvaci, mlađi kadeti su bili drugi, baš kao i juniori. Bila je to tada baš prava berba medalja".

Naslov prvaka kao šlag na torti

Naš je sugovornik dugi niz godina u odbojci radio isključivo iz ljubavi i ogromne želje da učini nešto konkretno, prvenstveno na planu razvoja mladih igrača.

"Nisam bio profesionalac, nego sam radio u firmi, dakle u OLT-u, potom u voćnom rasadniku, nastavio u Flatcher kavi, ali sam poslije radnog vremena odlazio na treninge po školama jer sam želio da u svom klubu imamo što više mladih. S mlađim kategorijama sam osvojio sve, no nedostajala mi je ta titula prvaka u seniorskoj konkurenciji. Mogu zato reći da je ovo bio šlag na tortu. Proradile su i emocije kod tog zadnjeg poena kojega smo osvojili protiv Mladosti jer znam koliko sam u sve to skupa uložio. To ljudi možda ne mogu shvatiti, danas vlada zakon profesionalizma, no ja sam tijekom 18 godina radio volonterski, bez ikakve naknade! Profesionalac sam postao tek 2001. i često su me u klubu znali zvati Boki vatrogasac s obzirom da sam uvijek uskakao tamo gdje je bilo najpotrebnije".