Pisani tragovi o organiziranim sportskim aktivnostima u Osijeku najdublje u povijest sežu kada je riječ o streljaštvu. S pravom se Osječani ponose da je njihov grad „kolijevka hrvatskog sporta”, budući da je baš u Osijeku 1784. utemeljena prva streljačka, ali i hrvatska sportska udruga uopće, pa se grad na Dravi smatra začetnikom organiziranog sporta na tlu Hrvatske. Prva streljana u Osijeku izgrađena je još 1805. g. u Gradskom vrtu, a treninzi i natjecanja danas se odvijaju na Streljani Pampas, izgrađenoj za potrebe Europskog streljačkog prvenstva 1985., a obnavljanoj uoči europskih prvenstava 2009., 2013. i 2021., pružajući mogućnost bavljenja vrhunskim streljaštvom. A takve je dosege ovaj sport bilježio u 80-im i 90-im godinama 20. stoljeća kada je Jasna Šekarić (GSD „Osijek 1784“) u disciplinama zračni i sportski pištolj, uz brojne svjetske i europske kolajne, donijela iz Seula (1988.) u Osijek i dvije olimpijske (zlato i bronca), čime je, ujedno, postala i prva Osječanka s nazivom olimpijske pobjednice. Također, najviše nastupa na olimpijskim igrama (Barcelona 1992., Atlanta 1996., Atena ’04.) među osječkim sportaši(ca)ma zabilježila je Mirela Skoko Ćelić, uz najbolje 4. mjesto (sportski pištolj) na Igrama u Barceloni.
Začeci osječkog sporta
Uz streljaštvo, gimnastika u Osijeku ima najbogatiju organiziranu tradiciju. Još 19. kolovoza 1865. osnovano je „Prvo gombalačko društvo“, koje se smatra tek trećom sportskom udrugom u Hrvatskoj, nakon streljačkih u Osijeku i Zagrebu. Nakon zamiranja njezina rada, ulogu promicatelja gimnastičkih aktivnosti do Drugog svjetskog rata imalo je Osječko društvo za tjelovježbu „Hrvatski sokol“,osnovano 1896. g., a koje je imalo presudan značaj u profiliranju tjelovježbenih aktivnosti i njihovoj popularizaciji među građanima Osijeka. Današnje Gimnastičko društvo Osijek-Žito djeluje u modernom kompleksu „Sokol centra“, odnosno proširenom i adaptiranom Sokolskom domu (2018.), znamenitom „hramu gimnastike” izgrađenom 1929., te je u drugoj dekadi 21. stoljeća, uz suvremeni gimnastički centar na Zelenom polju (GK Inova-gim), gimnastika dobila još snažniji zamah. Robert Seligman i Tomislav Marković (Osijek-Žito) godinama su bili u vrhu svjetske gimnastike, a kao najveći gimnastički uspjesi kotiraju srebrne medalje na Europskim prvenstvima Roberta Seligmana na konju s hvataljkama u Glasgowu (2018.) i Aurela Benovića (Osijek-Žito) na parteru u Mersinu (2020.). Seligman je ukupno u karijeri osvojio još 31 seniorsku medalju na najvećim međunarodnim natjecanjima, od čega 27 na turnirima Svjetskog kupa (četiri zlatne), te jednu zlatnu (Univerzijada 2005.), dvije srebrne (Mediteranske igre 2013. i 2018.) i brončanu medalju (Europsko prvenstvo 2008.). U ukupnom poretku Svjetskog kupa prvo mjesto osvojio je 2014., a pet puta je bio finalist svjetskih prvenstava. Tomislav Marković je ukupno u karijeri osvojio 15 seniorskih medalja na natjecanjima Svjetskog kupa, od čega šest zlatnih, a ukupni pobjednik Svjetskog kupa bio je 2014. i 2015.
Još jedan bazični sport svoje blistave trenutke imao je 20. stoljeću, a riječ je o atletici i Atletskom klubu Slavonija (s današnjim sufiksom Žito), poglavito njezinom ženskom dijelu, čija se ekipa okitila s ukupno deset titula prvakinja Jugoslavije i osam osvajačica Kupa bivše države. Šezdesetih i ranih 70-ih predvodnici prvog vala osječke atletike bili su Zdenka Kolenc, Petar Barišić, Ljiljana Petnjarić i Jelica Pavličić, da bi u 80-im godinama eksplozija nadarenosti i kvalitetnog rada nastupila s generacijom predvođenom olimpijkom Slobodankom Čolović (4. mjesto na 800 m – Seul, 1988.) a ženska je ekipa kluba na natjecanjima Kupa europskih prvakinja osvajala izvrsno drugo (1985.) i treće (1986.) mjesto. U novije vrijeme renesansa kluba nastupila je pojavom skakača s motkom Ivana Horvata koji je upisao dva nastupa na Olimpijskim igrama (London 2012., Rio de Janeiro 2016.), a prethodno je postao svjetski juniorski viceprvak (Barcelona, 2012). Kao državni rekorder, višestruki je balkanski prvak te sudionik triju svjetskih i četiriju europskih prvenstava.
Još u 19. stoljeću Osječani su se bavili plivanjem (od 1870.), biciklizmom (od 1886.), klizanjem (od 1886.), planinarstvom (od 1895.), te sportom koji je sustavno bilježio najveći razvoj, a riječ je o veslanju (od 1892). Nakon nicanja nekolicine klubova, vremenom su preostala dva, gornjogradski Neptun (kasnije Borac) i donjogradski Drava, koji su se 1967. spojili u Osijek, a natjecateljsku snagu ovaj kolektiv ispoljio je pod nazivom Iktus (od 1972.), koji je osječkom sportu dao četiri olimpijca (Darko Zibar, Ninoslav Saraga, Ivan Jukić i David Šain) te najbolju hrvatsku veslačicu 20. stoljeća (Mirna Rajle Brođanac). Najuspješniji veslač u povijesti Iktusa je David Šain. On je kao dio reprezentativnog četverca na pariće osvojio srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. te dvije zlatne (2010., 2013.) i jednu brončanu medalju (2011.) na svjetskim prvenstvima u istoj disciplini. Ima i srebro s EP-a 2010. Naslov ukupnog pobjednika Svjetskog kupa Šainova je posada osvajala 2010., 2012. i 2013. Mirna Rajle Brođanac osvajačica je brojnih državnih odličja, a na međunarodnoj sceni među najvećim dosezima u lakom samcu prednjače zlatna medalja na Mediteranskim igrama 2005. i Svjetskom kupu 2003. u Luzernu, te srebrna na Svjetskom prvenstvu 2003. Inače, Veslački klub Iktus u razdoblju 2005. – 2010. šest je puta proglašavan službeno najboljim veslačkim klubom u Hrvatskoj.
Između dva svjetska rata u gradu na Dravi pojavljuju se tenis (1919.), hazena/veliki rukomet (1920.), sportski ribolov (1920.), teška atletika (1921.), stolni tenis (1922.), boks (1924.), konjički sport (1924.), zrakoplovstvo (1926.), motociklizam (1927.), kuglanje (1933.), te svakako najpopularniji sport ovih prostora, nogomet, koji je najkvalitetnijeg predstavnika imao u Slaviji (1916.), a od brojnih udruga preživjeli klubovi iz tog vremena su Olimpija (1923.) i Elektra (1930.).
Rabuzinovo sunce “sletjelo” u Gradski vrt
Nositelj kvalitete osječkog nogometa od druge polovice 20. stoljeća nastao je 1947. pod imenom Proleter da bi (nakon razdoblja 1962. – 1967. pod nazivom Slavonija) od 1967. ponio ime grada kojeg do danas nosi, Nogometni klub Osijek. Osamdesete su godine izbacile najslavnije ime osječkog nogometa u liku Davora Šukera (najbolji strijelac SP-a u Francuskoj 1998.), a 1999. u Gradski vrt je „sletjelo“ i „Rabuzinovo sunce“, točnije prvi (i dosad jedini) državni trofej, namijenjen osvajaču Kupa. Nogometaši Osijeka 2021. su bili viceprvaci, šest su puta bili trećeplasirana momčad državnog prvenstva, a najveći međunarodni uspjeh zabilježili su plasmanom u 3. kolo Kupa UEFA 2000. godine. Osim toga, NK Osijek je kroz povijest u još 14 sezona nastupao u raznim europskim natjecanjima. Iako je korijene u Osijeku pustio tek 1990., ženski nogomet ostvario je od tada teško dohvatljivu nisku uspjeha, jer je u gotovo tri desetljeća Ženski nogometni klub Osijek čak 23 puta osvajao naslov prvaka, uz 19 titula pobjednica Kupa Hrvatske.
U kontekstu klupskih dostignuća, najviše mjesto u osječkoj sportskoj antologiji zauzimaju dva uzastopna naslova pobjednica Kupa kupova Europe rukometašica Osijeka (1982., 1983.). Predvodnica ove neponovljive generacije osječkih „lavica“ bila je jedna od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena Katica Ileš, inače, osvajačica svjetskog zlata 1973. i prvog osječkog olimpijskog odličja (srebro – OI Moskva, 1980). Muški rukomet, odnosno RK Osijek, može se pohvaliti nazivima viceprvaka Kupa (2005.), odnosno Prvenstva Hrvatske (2007.), a treba istaknuti i da je Osijek ugostio jednu od skupina Svjetskog prvenstva 2009. kada je puštena u funkciju i nova, višenamjenska dvorana Gradski vrt. Na istom mjestu igrala se i skupina Europskog prvenstva u rukometu za žene (2014.).
Prvaci bivše države bili su 1988. i kuglači Kandita, a u to je vrijeme Miroslav Liović osvajao svjetska i europska odličja, udarajući temelje brojnim kasnijim uspjesima osječkog kuglanja koje je, od osamostaljenja Hrvatske, postalo najuspješniji osječki sport, ponajviše zahvaljujući Branislavu Bogdanoviću, Mariju Mušaniću i Matku Bulki. Bogdanović i Mušanić osvajali su na svjetskim prvenstvima 2000. i 2002. godine (u Osijeku) srebra u pojedinačnoj konkurenciji, a brončana odličja u paru u oba navrata. Marija Mađarević pridodala je 2002. ekipnu broncu, a Matko Bulka 2004. zlato u paru i 2010. u mix tandemu te broncu 2012. u mix tandemu. Mušanić je osvojio Svjetski kup 2009. te zlato (2012.) i broncu (2010.) na SP-u u mix tandemu. Momčadske titule u Hrvatskoj osvajali su KK Osijek (3) i KK Kandit (2). Pored seniorskih, brojne su medalje osvajali juniori na svjetskim prvenstvima, sa kojih pet zlatnih medalja ima Zoran Prodanović. Naziv najbolje momčadi na klupskom Svjetskom pokalu Kandit je osvojio 2002., dok je Osijek godinu ranije bio brončani. Osijek u svojoj kolekciji ima jedno zlato (2002.) i tri srebra (2003., 2006., 2009.) s natjecanja za Europski pokal, te po jedno zlato (2011.) i broncu s NBC pokala (2005.). U Ligi prvaka Kandit ima jedno prvo (2004.) te dva treća mjesta (2002., 2003.), a Osijek drugo (2007.) i treće mjesto (2005.).
Vitrine prepune trofeja
Odbojka i košarka svoj ozbiljniji razvoj započinju početkom 60-ih, a u analima ovih sportova najznačajnija postignuća smatraju se naziv viceprvaka odbojkaša Željezničara (1972.) u bivšoj državi i naslov pobjednika Kupa Hrvatske odbojkaša Murse (2011., 2021.) u samostalnoj Hrvatskoj, uz još niz zapaženih plasmana odbojkaša Željezničara (dva treća mjesta 1993. i 1994.), Metalac OLT-a (treća mjesta 1995. i 1996.) i Murse (po tri druga i treća mjesta od 2013.-2022.). U ženskoj konkurenciji, naslijedivši odbojkašice Željezničara, niz godina u vrhu hrvatske odbojke bio je ŽOK Pivovara Osijek (najveći uspjesi drugo mjesto u Kupu 2007. i prvenstvu 2008. i nastup u Kupu CEV-a, Challenge Cupu i Interligi 2008./09.).
Zamašnjak osječke košarke smješta se na početak 80-ih godina 20. stoljeća kada muški KK Osijek ostvaruje plasman u Drugu saveznu ligu (1982.), a ženski KK Mursa u Prvu saveznu ligu bivše države (1983.). Do kraja desetljeća izniman interes osječke publike vezuje se uz nastupe košarkaša Slavonske banke u Prvoj B saveznoj ligi, a nakon Domovinskog rata najveći su dosadašnji uspjesi polufinale Prvenstva Hrvatske košarkaša Olimpije Slavoninga (1996.) i četvrto mjesto košarkašica Murse (1995.), uz nastupe u Kupu Radivoja Koraća (košarkaši u tri navrata) i Kupu Liliane Ronchetti.
Stolnoteniski predvodnik niz je desetljeća nekadašnji Metalac, a današnji STK Vodovod Osijek s muškom i ženskom sekcijom, čija je momčad u najuspješnijim sezonama 1992./93. i 1993./94. u državnom prvenstvu zauzimala drugo i treće mjesto.
Tenis se u Osijeku neprekidno igra već više od jednog stoljeća, a Teniski klub Osijek (osnovan 1919.) sa terenima u Perivoju kralja Tomislava iznjedrio je niz poznatih imena domaćeg tenisa, od kojih prednjači višestruka najbolja sportašica Osijeka i Osječko-baranjske županije Donna Vekić, osvajačica tri i šesterostruka finalistica različitih WTA turnira. Kao jedina predstavnica županije nastupila je na Olimpijskim igrama u Tokiju 2021. Momčad TK Osijek nastupajući u Prvoj hrvatskoj ligi ima tri naslova državnog prvaka.
Bogatom tradicijom upotpunjenom zapaženim rezultatima može se pohvaliti Dizački klub Slavonija (osnovan 1961.), koji je u razdoblju 1963. -’69. osvajao sedam naslova državnih prvaka, uz četiri titule pobjednika Kupa Jugoslavije. U neovisnoj Hrvatskoj nove generacije su šest puta osvajale naslove klupskog prvaka Hrvatske.
Premda je konjički sport u Osijeku prema modernim načelima ustrojen tek 1924., povijest konjičkog sporta seže do početka 19. stoljeća. Osim brojnih gostujućih družina, Prvo slavonsko društvo za kasanje i trku u Osijeku je 1882. organiziralo konjičko natjecanje na čepinskom hipodromu. Slavonsko kolo jahača „Knez Pavle“ osnovano je 1924., a do Drugog svjetskog rata organizirana natjecanja održavala su se na hipodromima u Retfali i Donjem gradu. Utemeljenjem Konjičkog kluba Drava (današnji KK Osijek) 1959. otpočinje organizirano bavljenje konjičkim sportom u Osijeku, a na hipodromu Pampas održavala su se masovna natjecanja u preponskim, kasačkim i galoperskim disciplinama, od kojih je najdugovječnija ostala preponska sekcija.
Organizirana zrakoplovna sportska djelatnost utemeljena je 14. veljače 1926. osnutkom Aerokluba Osijek, koji je tada brojao 1.125 članova. Tradicija tog kolektiva nije nikad prekinuta, a 1953. otvoren je sportski aerodrom. Postupno su osnivane sekcije motornog letenja, jedriličarstva, padobranstva (s najviše uspjeha), zrakoplovnog i raketnog modelarstva te motornog zmajarstva.
Iako se počeci šaha spominju već 1913. godine, veliki natjecateljski uspjesi vezuju se tek uz šahiste Murse koji su svojim rezultatima nakratko preselili primat hrvatskog šaha u Osijek. Mursa je prva donijela ekipnu titulu u nekom sportu u Osijek nakon Domovinskog rata (ukupni prvak 1992.), a u muškoj i ženskoj te ukupnoj konkurenciji u 90-im godinama osvojila je devet naslova državnih prvaka, igrajući i u Kupu europskih prvaka (1995., 1996.).
U drugoj polovici 20. stoljeća predvodnik borilačkih sportova na tlu Osijeka bio je Boksački klub Mladost/Slavonija, kojeg su tijekom vremena naslijedili karate, a potom i taekwondo, dok je judo zadržao kontinuitet djelovanja od 1964. Današnji predvodnici kvalitete ovih sportova su Boksački klub Osijek, Judo klub Mladost, Karate klub Esseker, Kickboxing klub Sveti Duh i Taekwondo klub Osijek.
U sagledavanju sportsko-rekreacijskih konstanti grada na Dravi, neizbježne su organizirane aktivnosti radnika-sportaša (od 1952.), odnosno učenika osnovnih i srednjih škola (od 1962.), te studenata Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (od 1978.), dok dugu tradiciju bilježe i sport osoba s invaliditetom (od 1953.) i sport gluhih (od 1955.).
Članovi osječkih klubova na Olimpijskim igrama
Moskva 1980.
Katica Ileš (rukomet) – 2. mjesto (kapetan reprezentacije)
Darko Zibar (veslanje, četverac na pariće) – 6. mjesto
Los Angeles 1984.
Novica Čanović (atletika, skok u vis) – prednatjecanje
Seul 1988.
Jasna Šekarić (streljaštvo) – 1. mjesto (zračni pištolj), 3. mjesto (sportski pištolj)
Slobodanka Čolović (atletika, 800 metara) – 4. mjesto
Davor Šuker (nogomet) – prednatjecanje (dva nastupa)
Barcelona 1992.
Ninoslav Saraga (veslanje, četverac s kormilarom) – 7. mjesto
Mirela Skoko (streljaštvo) – 4. mjesto (sportski pištolj), 11. mjesto (zračni pištolj)
Atlanta 1996.
Aleksej Demjanov (gimnastika, višeboj) – 57. mjesto
Mirela Skoko-Kovačević (streljaštvo) – 10. mjesto (zračni pištolj), 36. mjesto (sportski pištolj)
Sydney 2000.
Ivan Jukić (veslanje, dvojac na pariće) – 14. mjesto
Atena 2004.
Mirela Skoko-Ćelić (streljaštvo) – 15. mjesto (zračni pištolj), 27. mjesto (MK pištolj)
London 2012.
David Šain (veslanje) – 2. mjesto (četverac na pariće)
Ivan Horvat (atletika) – 20. mjesto (skok s motkom)
Rio de Janeiro 2016.
Ivan Horvat (atletika) – 27. mjesto (skok s motkom)
Tokio 2021.
Donna Vekić (tenis) – 3. kolo (osmina finala)
Ostali sudionici:
Franjo Vidaković (odbojka – sudac; Mϋnchen 1972.), Zvonimir Kovačević (streljaštvo – trener; Seul 1988, Barcelona 1992, Atena 2004.), dr. Antun Tucak (medicinsko osoblje; Seul 1988.), Nenad Solar (gimnastika – sudac; Atlanta 1996.), dr. Vladimir Bošnjak (medicinsko osoblje; Atlanta 1996, Sydney 2000.), Krešimir Ižaković (veslanje – trener; Sydney 2000.), Nenad Komadina (odbojka – trener; Sydney 2000.), dr. Damir Kovačić (medicinsko osoblje; Sydney 2000.), Katica Ileš (član misije; Sydney 2000.), Vjekoslav Oršolić (atletika, 4×100 m; Sydney 2000. – bez nastupa), Stevo Kuric (fizioterapeut; Atlanta 1996, Sydney 2000, Atena 2004, Peking 2008, London 2012, Rio de Janeiro 2016.), Josip Gašparac (atletika – trener; London 2012.), Zvjezdana Tuma-Pavlov (član misije; Peking 2008, London 2012, Rio de Janeiro 2016.), Matija Gubica-Boris Milošević (rukomet – suci; London 2012.), Dejan Koronsovac (košarka – pomoćni trener; London 2012.), Hrvoje Livančić (atletika – trener; Rio de Janeiro 2016.).
Paraolimpijci:
Boris Zrmanjac (konjički sport; Sydney 2000., 15. i 18. mjesto), Ivan Sršić (konjički sport; Atena 2004., 13. i 15. mjesto)
