Ostaju nam neizbrisive uspomene

NK Osijek se oprostio od svoga doma u kojem je svoje domaće utakmice igrao još od 1977., skoro pola stoljeća. Među našim sugrađanima i vjernim navijača kroz cijelo je to razdoblje na tribinama doma Bijelo-plavih bio i Mario Mihić-Miha. Emotivan oproštaj naprosto nije mogao izostati, u večeri prepunoj uspomena.

Pričekao sam malo da se dojmovi slegnu, da prođe jedna duga noć u kojoj san naprosto nije htio na oči. Spuštao sam se stepenicama prema travnjaku, barem još pet puta, dolje do terena, gledajući prazne tribine. Reflektori su već odavno bili ugašeni. Ostala je nas nekolicina koji smo glavninu svojih uspomena proživjeli baš na tom mjestu, nama uvijek posebnom. Zapravo i ne znam s čime bih i kako usporedio osjećaj koji me je u subotu obuzimao tijekom cijeloga dana, a kulminirao je u tim ranim jutarnjim, već nedjeljnim satima. Daleko iza ponoći. Kao da nisam mogao otići, nekako mi je u svakom trenutku to izgledalo prerano. Otići i zatvoriti vrata. Stalno bi me nešto kočilo, srce me je vuklo natrag i kada je umor učinio svoje i tjerao na počinak. A utihnuo je i zaspao legendarni Gradski vrt nakon svih tih emocija koje smo mu iskazali te subote, 27. svibnja 2023. Posljednji puta na takav način, svi zajedno, službeno nas 11.522. 

Emocije koje traju desetljećima 

Otkinuli su mu njegovi „hodočasnici“ još poneku stolicu, ovaj puta, bez ičije ljutnje, onako sentimentalno, odnijeli još ponešto (pa i busenje trave) svojim kućama za trajno sjećanje na naš dom kroz toliko godina. Još tamo od ljeta 1977. I moje prve odgledane utakmice na njemu. Da, baš je ta premijerna protiv tuzlanske Slobode bila i meni povijesna jer sam prvi puta kročio na Istok. Što se tada moglo planirati u maloj glavici, baš se i ne sjećam bistro, ali ostao sam eto – sve do kraja, do ovoga oproštaja. I proživio toliko toga da bih o svemu mogao pisati i nabrajati danima. Od onih dječjih nestašluka i navijačkih ekstaza s prijateljima i poznanicima koje sam učestalo susretao tamo gdje nam je, očito, uvijek bilo najljepše. Zapravo, bolje je reći najemotivnije. Neki od njih, nažalost, više nisu s nama, tako da ovu priču posvećujem najviše njima. NK Osijek nam je bio i ostao opsesija, mnogo smo toga, svi zajedno, zapustili, propustili, zeznuli ili si pak nešto uskratili zbog njega. I Gradskog vrta, naravno. Jer nam je bilo preteško izostati. Ne bismo na to pomislili, čak i kada bi sve skupa izgledalo iracionalno. Poput pomicanja i odgode vlastitih svatova, teško objašnjivog neodlaska na vjenčanja ljudi iz kruga uže obitelji, izostanka s nekih godišnjica mature i proslava rođendana… ma puno toga. Zaista. Stoga ide još jedna isprika onima koje sam i osobno u takvim okolnostima ponekad i razočarao. Iako su svi unaprijed i tada znali gdje ću biti i čijem se „pozivu“ odazvati. Ništa se nije promijenilo sve do danas.  

Uvijek bi nas nestrpljivo (do)čekao 

Ima nešto u tom betonu, definitivno. U svakom njegovom kutku, na onim davno utvrđenim pozicijama koje mnogi desetljećima na ispuštaju. Moja privilegija da u novinarskom poslu postanem doslovno kroničar svakodnevice NK Osijek uvjetovala je prelazak na Zapad, u press ložu. Nisu više oko mene gorjele baklje, promijenilo se i društvo u kojem gledam utakmice, no strast je ostala ista. Dobio sam  priliku i čast javno se, putem razglasa, obratiti svima vama iz utakmice u utakmicu, zajedno slaveći one najljepše trenutke i postignute golove. Uvijek je bilo predivno pustiti glas na taj mikrofon i izgovoriti „Osijek je zabio, strijelac je….“ i čekati što bučniji odjek, posebno s Istoka. I to što sam mogao zahvaliti vam svima, u ime Kluba, na podršci i vjernosti. I onda kada nije išlo, kada smo se tužni razilazili. A naš Gradski vrt bi nas opet nestrpljivo (do)čekao. Primao je svoje najdraže posjetitelje i po kiši, nesnosnoj sparini, snijegu i ledu, olujnome vjetru. Oni najvjerniji ne bi ga zaobišli ni u „apokalipsi“. I doista, iz dubine duše pjevali smo „Moj Osijek“, pjesmu koja je u subotu na nas ostavila toliko simbolike. „…Tu mladost moja je sva, u svakom kamenu tvome krije se ljubav bez dna“. 

Emocije su morale proključati 

Zaslužio je naš stadion ovako dostojan oproštaj. I rezultat je pritom ostao u drugom planu, neiskorišteni penal kao neko podsjećanje na sve one ranije, često i kobne promašaje s bijele točke na istom terenu. Silno smo svi željeli pobjedu kao šlag na torti, ali valjda bi na njoj u tom slučaju bilo previše slatkih ukrasa. Pamtit ćemo i taj završni ulazak razdraganih navijača na travnjak, kao one 2014. kada se također remiziralo, protiv Hrvatskog dragovoljca. I sačuvao ne samo ostanak u HNL-u nego, usuđujem se napisati, i klupski opstanak u jako turbulentnom i teškom vremenu. Emocije su naprosto morale proključati u svima koji su došli na rastanak. Jedna era odlazi u povijest s toliko ispričanih i onih drugih priča, koje su ostale negdje skrivene u tom našem betonskom hramu. Daleko je od najudobnijeg, još dalje od nekakvog europskog komfora, ali opet nam ostaje za sva vremena poseban. Dovoljno je reći da je naš. A samo jedno mjesto na svijetu se zove dom.  

Autor: Mario Mihić 

Podijeli:

Facebook
Twitter
LinkedIn
Nastavi čitati

Povezane vijesti

Još se čeka na pobjedu u MEVZA-i

Odbojkaši Murse Osijek nisu uspjeli izboriti pobjedu na drugom turniru međunarodne MEVZA lige kojoj su ovoga tjedna bili domaćini u maloj dvorani Gradski vrt. Odigrali

Rukometaši dočekuju Sesvećane

Pred rukometašima Osijeka još su dva nastupa u Paket24 Premijer ligi do kraja prvog dijela natjecanja. Osječani u Ligi A u nedjelju (17 sati) u