Kada god se u zadnje vrijeme potakne priča o osječkom muškom rukometu, jedno ime postaje nezaobilazno – Matej Zrno. Danas 28-godišnji kapetan Rukometnog kluba Osijek u klubu je od 2005. godine, pa ove sezone tako slavi 20 godina svoje karijere. Nikada nije otišao iz svog kluba i, bez obzira na sve okolnosti u klubu i oko njega, uvijek s istim ponosom nosi osječki dres jer on za njega ima posebnu težinu. Uzmemo li u obzir da je RK Osijek osnovan 1993. godine, a Zrno je njegov član još od 2005., dolazimo do zaključka da je igrač s najdužim stažem koji ostavlja značajan trag u klupskoj povijesti i već se sada nameće kao nova legenda osječkog muškog rukometa. Prepoznaju to polako i djeca koja tek kreću s ovim sportom, a koja ga nakon utakmica traže za potpis, fotografiju ili dres. U sklopu našeg rukometnog specijala, porazgovarali smo s Osijekovim kapetanom kojeg smo zamolili da se vrati na početak i otkrije nam u kojoj je dvorani odradio svoj prvi rukometni trening, kao i koja je težina kapetanske uloge.
Baš kao što smo i ovu godinu započeli u rukometnoj euforiji, Zrno priznaje da je slična euforija bila odgovorna i za njegove rukometne početke. Mjesto radnje: Jug 2. Vrijeme: 2004. godina. Matej redovno prati utakmice hrvatske rukometne reprezentacije koja tada osvaja zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Ateni. Igrali su Mirza Džomba, Petar Metličić, Ivano Balić i brojna zlatna imena hrvatskog rukometa, a Zrno pronalazi svog uzora u Blaženku Lackoviću koji je pokrivao poziciju lijevog vanjskog. Sljedeće ljeto i naš sugovornik, nakon raznih epizoda nogometa, košarke i plivanja, kreće trenirati rukomet. Pozicija – naravno, lijevi vanjski.
– Krenuo sam u trećem razredu osnovne škole nakon tog zlata na Olimpijskim igrama. To sam ljeto morao birati između Playstationa kojeg sam trebao dobiti kao nagradu za školski uspjeh ili treniranja rukometa godinu dana. Mislim da je jasno što sam izabrao. Mama se bila raspitala kod poznate osječke rukometne obitelji Jurić i saznala da trener Hrvoje Privšek u osnovnim školama trenira mlađe uzraste. Otišao sam na svoj prvi trening u OŠ „Fran Krsto Frankopan“, a uskoro nakon toga su krenuli treninzi i u mojoj školi „Grigor Vitez“. Naravno, ja sam se odmah nakon tih školskih treninga upisao u klub i tako je sve počelo… Imao sam veliku podršku obitelji, sestra Maja me redovito vozila na treninge dok sam bio mali, a tu bi uskočio i trener Privšek koji nas je također znao pokupiti.
Izvor: Zajednica osječkog sporta.
PRVI SEDMERAC U SENIORIMA OTPUCAO JE – ŽMIREĆKI
Hrvoje Privšek i danas s jednakim žarom trenira mlađe dobne skupine u RK Osijek i otkriva neke nove talente, baš kao što je te 2005. godine otkrio Zrnu i stavio ga na poziciju vanjskog igrača. U tako dugogodišnjoj karijeri, teško je pobrojati sve trenere i upamtiti neki zlatni savjet. To je zato što ih je sve pozorno slušao, reći će Matej.
– Cijeli sam život šarao između pozicije lijevog i srednjeg vanjskog, ovisi kako kod kojeg trenera. Prvi trener bio mi je već spomenuti Privšek, a nakon njega me godinu dana trenirao Branko Ivanuš zvani Brna koji je nažalost morao prestati zbog problema sa srcem. Možda smo ih mi uzrokovali. Izmijenilo se tu onda dosta trenera, sve dok nije došao moj najdraži trener u mlađim uzrastima koji mi je uvijek davao potpuno povjerenje i slobodu, i kod kojeg sam uvjerljivo stekao sigurnost u sebe na terenu, i van njega. Josip Ivičić zvani Gumeni. On me i najduže trenirao.
Matej Zrno i seniori Osijeka pod vodstvom trenera Privšeka 2015. godine. Izvor: ustupljena fotografija.
Trener Vedran Ćurak prvi mu je dao priliku u seniorskom sastavu. Debitirao je Zrno tako sa 16 godina, i to u Međimurju u sklopu tadašnje jedinstvene druge lige koja se zapravo zvala Prva hrvatska rukometna liga. Slično kao i danas, samo tada nije bilo podjele na Sjever i Jug, već je 14 klubova igralo ovo prvenstvo.
– Zaredale su se tada neke ozljede, pa sam ja upisao svoje prve seniorske minute. Pobijedili smo, a trener Ćurak mi je dao priliku da pucam sedmerac. Nisam mogao vjerovati da imam tu priliku odmah na svom debiju. Nisam mogao ni gledati u gol, zažmirio sam i rekao si da moram otpucati najjače što znam i da se ne smijem osramotiti. Uz Božju pomoć, zabio sam.
Već u mlađim dobnim uzrastima, Zrno je redovno bio biran za kapetana. U rukometu nema kapetanske trake, ali sama ta uloga nosi veliku težinu i odgovornost.
– Već tada mi je bila velika čast biti kapetan svoje ekipe. U seniorima sam, naravno, tu titulu morao dobrano zaslužiti. Kada je dotadašnji kapetan Domagoj Grizelj otišao u Bjelovar 2018. godine, treneri Ćurak i kasnije Ivan Šunda izabrali su me kao njegovog nasljednika. Sada sam eto već sedam godina kapetan seniorske momčadi. Nebrojeno je tu dužnosti koje usput izvršavaš, a da toga nisi ni sam svjestan. Najbitnije je biti tu za ekipu, za bilo kojeg njenog člana i u bilo kojem trenutku. Dati im sigurnost da ti se mogu obratiti za bilo što. Kapetan inače treba biti ta poveznica između trenera i igrača, odnosno produžena ruka trenera na parketu, na čemu ja i dan danas moram raditi. Isto tako, kapetan mora svojim primjerom predstavljati svoj klub i ekipu.
NAJDRAŽA SEZONA BILA JE ONA NAJIZAZOVNIJA
Jedna od najzahtjevnijih, ali reći će Zrno i najdraža sezona, bila mu je upravo ona 2021/2022. kada su se Osječani borili za povratak u Paket24 Premijer ligu. Na čelu s njim kao kapetanom, ali tada i najboljim klupskim strijelcem, osječki su se rukometaši nakon 12 godina konačno vratili u najviši rang hrvatskog rukometa. Pritom su to osigurali čak dva kola prije kraja prvenstva, a onda to proslavili na Zrinjevcu sa svojim navijačima.
– Bilo je to nakon dugih 12 sezona igranja drugoligaškog rukometa velika želja svih nas, ali i naših prethodnika. Godinu dana prije toga u klub su se vratili Tomislav Babić i Dominik Šimatić, a mi smo tada još volontirali jer je klub bio u lošoj situaciji. No bez obzira na to, igrali smo stvarno borbeno i srčano. Prepoznavši financijsku situaciju u klubu, angažirali smo se i mi igrači, pa su se nakon našeg nagovaranja vratili i Domagoj Nedić, Dino Vukušić i Matej Radović, a došao je i Mario Goluža. Kao pojačanja su dovedeni Martin Lukac i Fran Čurić iz Slatine, kasnije još i Marin Jurić i Marko Romić, a bili su tu i Filip Vuković, Kuštrim Ninaj, Hrvoje Pleše… Uživali smo tada u rukometu, dugo nas je nosila ta euforija, a mislim da su to prepoznali i ljudi u gradu. Bili smo i na korak do Završnice Hrvatskog kupa, tijesno smo poraženi od Sesveta u posljednjim sekundama. Inati se, Slavonijo tu je nekako postala naša pjesma, igrali smo zbog ljubavi i svi smo sanjali tu Premijer ligu.
Izvor: RK Osijek.
Igrao je Zrno zapravo s većinom Osijekovih igrača. Kada se uzme u obzir da ima 20-godišnji staž u klubu koji postoji 32 godine, očito je da je većinu njih upoznao, igrao s njima ili ih pak gledao s tribine kao mladi rukometaš.
– Marko Matić i Ante Kuduz sigurno su najuspješniji s kojima sam igrao. S Filipom Vukovićem i Tinom Kužeom sam se jako dobro razumio u igri, međusobno smo si već čitali pokrete. Danas odlično funkcioniram s Davidom Čičkom, Tomislavom Babićem i Domagojem Nedićem. Ostao sam jako dobar prijatelj i s Sandrom Kolarom i Domagojem Grizeljom. No, ne mogu izdvojiti najdražeg. Imam tu privilegiju da sam u klubu 20 godina, da sam prošao razne generacije i upoznao kvalitetne igrače i ljude.
VOJNIK KLUBA VEĆ 20 GODINA
Mjesto radnje sada je dvorana Zrinjevac. Vrijeme radnje: Osijekova treća premijerligaška sezona. Vratio se klub tamo gdje pripada, sa Zrnom kao pravim vođom na terenu.
– Sadašnja ekipa je odlična, dečki su svi prvenstveno dobre osobe i znam da na njih mogu uvijek računati, kao i oni na mene. Momčad je stvarno spoj mladosti i iskustva. Naravno, mi stariji uvijek imamo nešto za prigovoriti ili, bolje rečeno savjetovati, mlađima. Oni nas, doduše, uglavnom ne poslušaju. Zato je tu trener Frano Veraja koji je na terenu često strog, ali van terena jedan od nas. Uvijek se možemo podružiti i prvi je za šalu. S nama je već dvije godine i mislim da se sada vidi da je igrački nekako sve sjelo na svoje mjesto. Tu je naravno i njegov stručni stožer koji se trudi maksimalno nam olakšati posao. Čine ga fizioterapeut Antonio Anić (Risorius Therapy), kondicijski trener Borna Wertag (RcB) i trener vratara Damir Bičanić koji ovo radi volonterski. Prošle smo godine bili blizu Lige za prvaka, ove godine još bliže. Ako ova ekipa većim dijelom ostane na okupu, mislim da bi sljedeće sezone konačno mogli napraviti i taj iskorak. Treća sreća.
Biti kapetan ujedno znači biti i primjer svojim suigračima, a 28-godišnji Osječanin redovno na parketu pokazuje da je vojnik kluba. U jednoj utakmici zna odigrati i lijevog i srednjeg vanjskog, ali i stati na pivota ako zatreba. I tako već 20 godina. Da se razumijemo, bilo je tu ponuda i uvijek će biti – kako domaćih, tako i inozemnih. Mogao je sada u nekom drugom hrvatskom klubu igrati Ligu za prvaka ili tresti mreže po Njemačkoj i Španjolskoj. Jedna od tih ponuda započinjala je nekako ovako: „ne znam ima li smisla uopće te pitati…“. I to dovoljno toga govori. Kada kažemo vojnik kluba – doista to i mislimo.
